PITOMI RADIO

Vijesti

Živjeti zdravo 30.10.2016.

Gost emisije: Profesor Siniša Brlas, psiholog u djelatnosti za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti sa zaštitom mentalnog zdravlja

Urednica i voditeljica: Mateja Siladić

 

VODITELJ: Cijenjeni slušatelji srdačan vam pozdrav na početku još jedne emisije Pitomog radija, Živjeti zdravo. Povodom svjetskog dana mentalnog zdravlja Zavod za javno zdravstvo Sv. Rok Virovitičko – podravske županije izdao je novu publikaciju pod nazivom "Kako prevladati stres u radu". Autor publikacije je profesor Siniša Brlas, psiholog u djelatnosti za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti sa zaštitom mentalnog zdravlja ovog Zavoda. Tim povodom u našem smo studiju ugostili profesora Brlasa. Dobar vam dan i dobro nam došli!

GOST: Dobar dan i vama i vašim slušateljima i hvala vam na pozivu u emisiju.

VODITELJ: Evo idemo za sami početak reći kako je uopće došlo do ideje da se napravi jedna takva publikacija "Kako prevladati stres u radu"?

GOST: Pa... ideju nije trebalo posebno tražiti, naime, stres je nešto što se događa svakodnevno svima nama u različitim životnim situacijama, a osobito na radnom mjestu i u radu i što je više vremena za nama, što smo stariji to smo više podložni stresu, odnosno manje smo otporni na taj stres, a i što je ritam rada dinamičniji, pogotovo u ovo nekakvo vrijeme gdje je stalno trka za nekakvim novcem i gdje je poslodavcu važna radna učinkovitost i da što više, da tako kažem, iskoristi radnika, a radnik je na svom radnom mjestu sve više pod stresom. Međutim, sama ta priča o stresu je dijelom jedne šire priče, koja se ustvari nalazi i u podnaslovu ove publikacije, a to je ustvari projekt psihologije u zaštiti mentalnog zdravlja koji je krenuo tamo negdje 2010. godine kada je naša zemlja donijela nacionalnu strategiju zaštite mentalnog zdravlja. Dakle, te godine je sedam uputa Europske unije pri pristupanju naše zemlje Europskoj uniji, naša zemlja bila u obavezi provesti javnu raspravu i nakon toga donijeti nacionalnu strategiju, što je i učinjeno te 2010. godine i nacionalna strategija ima nekoliko područja, a treće područje nacionalne strategije je upravo, dakle, eksplicitno sugerira skrb o mentalnom zdravlju radnika zaposlenih u različitim oblicima rada, dakle, skrb o mentalnom zdravlju radnika na radnom mjestu. Te iste 2010. godine, skupina od nas nekolicine psihologa iz javnozdravstvenog sustava iz nekoliko Zavoda za javno zdravstvo Virovitica, Gospić, Šibenik, pokrenula je stručnu javnu raspravu unutar naše struke. Slijedom ove nacionalne strategije mi smo se zapitali "Što može ova naša struka psihologija učiniti i koliko može ustvari doprinijeti toj proaktivnoj skrbi o mentalnom zdravlju?". Kad kažem proaktivna skrb onda ustvari ne mislim na skrb o mentalnom zdravlju u onom klasičnom smislu kad netko ima teškoće pa onda traži pomoć od psihologa, psihijatra ili od nekoga drugoga ili trećega, već mislim o preventivnom djelovanju. Dakle, proaktivnom djelovanju, djelovanju koje apostrofira ove nacionalne strategije, kojemu je cilj učiniti sve što se može u različitim resorima, segmentima života, društva i različitih struka da ne dođe do problema sa mentalnim zdravljem i ova publikacija je dijelom te priče. Ona je usmjerena očuvanju mentalnog zdravlja, eto u ovom slučaju radnika na radnom mjestu. Dakle, svih onih koji su zaposleni i koji su na neki način izloženi stresnim situacijama na tom radnom mjestu. Ovo je, unutar ovoga projekta psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja, sedma po redu publikacija. Ove godine pozabavili smo se stresom u radu, stresom na radnom mjestu, prošle godine smo se pozabavili ispitnom tjeskobom, jednom situacijom u kojoj se nalaze svi učenici, posebno studenti koji se nalaze u nekakvoj ispitnoj situaciji gdje ta ispitna tjeskoba može negativno djelovati na njihov učinak i postignuće na tom ispitu, a prethodnih godina smo se bavili nekim drugim temama. Evo samo ukratko da pokušam oslikati kako ustvari nastojimo kroz ove publikacije preventivno, dakle, proaktivno djelovati u smislu očuvanja mentalnog zdravlja. Ove godine smo se usmjerili malo više na stres u radu. Ova publikacija je dijelom jedne šire priče koja se zove Projekt, koja već sedmu godinu zaredom živi u našoj zemlji. On je jedinstven, čak je jedinstven i u širem okruženju s obzirom da smo imali prilike svoje uratke predstaviti i u susjednim nam zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj i ne samo da nemaju ovakve uratke nego nemaju niti nacionalnu strategiju, nisu bili u prilici je imati. Evo mi smo bili prisiljeni na neki način imati tu nacionalnu strategiju, ona nas je ustvari pogurala kako bismo realizirali i ove aktivnosti, odnosno ove publikacije.

VODITELJ: Što je, zapravo, jako dobro.

GOST: Da, pokazalo se da je, pogotovo ova publikacija, nekako došla na plodno tlo, dobre su reakcije. S jedne strane, to pokazuje kako je ovakav jedan vodič za samopomoć ili za prvu psihološku pomoć potreban i nužan radnicima, u svakom slučaju dobrodošao, a s druge strane nažalost pokazuje kako je taj stres svugdje prisutan, pa tako i na radnom mjestu i sa svim svojim negativnim i štetnim učincima o kojima možemo onda i malo kasnije.

VODITELJ: Da, često puta čujemo da nam osoba kaže "Joj danas sam ti pod stresom, na poslu mi je koma", ali u biti, kad ih pitamo "Jel' znaš, kako bi ti to meni opisao, šta je stres, kako se ti to zapravo osjećaš"?Znaju li ljudi to prepoznati i nekako sročiti riječima?

GOST: Pa ljudi prepoznaju da su pod stresom, prepoznaju po tome što se nešto događa što se ranije nije događalo i što se događa nešto što je negativno, ima negativne posljedice i tjelesno zdravlje. Međutim, problem je sa stresom što se mi vrlo brzo naviknemo na stres, jelda? Čovjek koji je kontinuirano pod stresom nakon nekog vremena prestane obraćati pažnju na te nekakve znakove koji mu govore da se nešto događa i da bi trebao učiniti nešto da tu situaciju promjeni. Problem sa stresom je upravo to navikavanje na stres i onda čovjek više ne obraća pažnju na te znakove upozorenja i dalje je pod stresom i dolazi do narušavanja njegovog i mentalnog, a i tjelesnog zdravlja s obzirom da je psihičko i tjelesno jako povezano i oni koji imaju problema sa psihičkim funkcioniranjem, ako te probleme ne rješavaju sva je prilika da će vrlo brzo imati problema koji će se reflektirati na njihovo tjelesno zdravlje. Znači, stres je ustvari jedan niz promjena koji se događaju u nama kada smo izoženi nekakvim situacijama u kojima se od nas očekuje da izvršimo neke zadatke ili da udovoljimo nekakvim očekivanjima kojima ne možemo u tom trenutku udovoljiti. Ta očekivanja može pred nas postaviti netko drugi, recimo kad smo na radu naš poslodavac, kad smo u obitelji članovi naše obitelji, obitelj sama, organizacija života, ali možemo i sami pred sebe postavljati vrlo visoka očekivanja i definirati si u životu vrlo visoke ciljeve kojima možda nismo u tom trenutku dorasli i onda kada nastojimo zadovoljiti ciljeve koje ne možemo, frustrirani smo u početku, nezadovoljni, ako to stanje potraje onda dolazimo u jednu situaciju da smo trajno nezadovoljni, a to je taj stres. I onda ako i dalje ne promijenimo nešto u svom životu, ne prilagodimo ciljeve ili ne uložimo dodatni napor kako bismo ih ostvarili, onda ustvari, se počinju ispoljavati negativne posljedice toga stresa. Znači, jako je važno obratiti pozornost na te nekakve znakove upozorenja, koji nam mogu sugerirati da smo pod stresom i onda učiniti sve što možemo, a uvijek nešto možemo, kako bismo ili promijenili svoj odnos prema situaciji ili možda, ako možemo, izbjegli tu situaciju ili učinili sve ono što možemo kako bismo izmaknuli tom stresu koji može imati pogubne posljedice na naše svekoliko zdravlje.

VODITELJ: Spomenuli ste to navikavanje na stres, ali što čovjek treba učiniti kako ne bi došlo do tog navikavanja na stres? Znači, da li reagirati istog tog momenta kad on osjeti da je pod stresom, već tada, odmah ići nešto poduzimati ili ono trpit', "ma mogu ja to još malo", pa još malo, još malo i onda dođe do tog navikavanja što ste spomenuli?

GOST: Bilo bi dobro da učinimo čim prije.

VODITELJ: Odmah, jel'?

GOST: Odmah; tu promjenu koju možemo učiniti, dakle da se prilagodimo situaciji, alii rjeđe ćemo uspjeti situaciju prilagoditi sebi, pogotovo ako smo na radnom mjestu, teško ćemo promijeniti radni zadatak ili radnu okolinu ili očekivanja poslodavca, ali se možemo mi prilagoditi toj situaciji, bilo da uložimo više truda ili se izborimo za neku poziciju koja je optimalnija za naše mogućnosti, pogotovo ako poslodavac pred nas postavlja zadatke koji su izvan naših mogućnosti, možda izvan granica naše stručne spreme, što se zna dogoditi, jel' tako? Onda je najbolje da mi porazgovaramo s poslodavcem i da kažemo da smo dobili zadatak kojemu ne možemo udovoljiti iz tih i tih razloga i da očekujemo da taj zadatak poslodavac ili rasporedi na više radnika ili da nekom drugom radniku. To ne znači da smo rekli da nećemo izvršiti to što nam je poslodavac rekao, nego samo se ustvari želimo prilagoditi toj novoj situaciji kojoj ne možemo udovoljiti. U toj situaciji koristi nemamo niti mi, a nema ni naš poslodavac. Mi ako prihvatimo zadatak koji nam je poslodavac dao, a izvan je naših mogućnosti da mu udovoljimo, mi ćemo biti frustrirani, bit ćemo pod stresom jer mu nećemo moći udovoljiti, ali zato što mu nećemo moći udovoljiti, poslodavac će imati situaciju da taj zadatak nije ostvaren. To je situacija od koje nemaju koristi ni radnici ni poslodavac i u interesu je i radnika i poslodavca da se to stanje čim prije dijagnosticira i da se promijeni. Ono što je veliki problem jest činjenica da to mnogi ljudi ne čine. Misle, ne znam, "Ako prigovorim, dobit ću otkaz na poslu, reći će mi poslodavac "Ako nećeš ti, ima tko hoće."", znači to je nekakav strah od egzistencije, koji u podlozi te odluke, da čovjek ustraje u toj jednoj situaciji koja je za njega nelagodna, umjesto da se pokuša izboriti za nekakav svoj drugačiji status, za nekakva svoja prava koja su na tragu interesa i njega osobno, a i njegovog poslodavca. Ako se to ne dogodi, onda taj stres i dalje djeluje i dalje smo izloženi stresu i onda ustvari dođe do tog navikavanja. Mi ne možemo izbjeći tom navikavanju na stres, kao što ne možemo izbjeći ni činjenici da se naš vid navikne na, ne znam, mračnu prostoriju; kad ugasimo svjetlo onda ništa ne vidimo, ali nakon nekog vremena dolazi do privikavanja vida i ipak nešto vidimo. Prvo sjene, onda i oštrije oblike... Ne možemo to promijeniti, to je tako, to je jedna fiziološka promjena koja naprosto takva i ne ovisi o našoj volji, tako ni navikavanje na stres ne ovisi o našoj volji, ali je korisno da ljudi znaju da postoji mogućnost navikavanja na stres i da znaju što će se dogoditi ako se ti znaci upozorenja zanemare, što se sve u negativnom smislu može dogoditi, pa je ideja ove publikacije, odnosno ovog vodiča o kojem danas razgovaramo, ustvari da pomogne ljudima da osvijesti tu opasnost koja proizlazi iz navikavanja na stres, uopće da se upoznaju što je to stres i da vide odakle sve dopiru opasnosti po njihovo mentalno zdravlje ako su izloženi stresu. Znači ova publikacija nije nikakav recept za rješavanje problema nego je jedan vodič za samopomoć, ili ako hoćemo baš malo preciznije, za psihološku prvu pomoć u onim situacijama kada se ljudi zateknu u stresnim situacijama, da ih vodi ka rješenju situacija koje su kod njih proizvele stres. Nekada će to biti moguće, možda čak i u većini situacija, a nekada neće. Nekada će biti potrebno učinite nekakve ozbiljnije druge korake koji onda izlaze iz okvira ovakve razine informiranja ljudi i poticanja da poduzmu nešto sami za sebe.

VODITELJ: Dobro, možda ne bi bilo loše nabrojati nekakve te najčešće stresne činitelje radne sredine. Koji bi to bili?

GOST: Pa ustvari, iz radnog okruženja stres može dopirati iz svih radnih situacija, jel' tako? Znači, najčešće on dopire, dakle, možemo sve te činitelje, kojih je puno ustvari, bezbroj, odnosno onoliko koliko je radnih situacija, a to je na dnevnoj razini veliki broj radnih situacija, možemo ih nekako zbog jasnoće prepoznavanja grupirati u dvije skupine. Prvi su činitelji koji proizlaze iz samog radnog procesa i zahtjeva samoga rada; to su vremenski pritisak rokova, nejasno definirane uloge koje radnici dobiju od svojih poslodavaca, premalo radnika za jedan radni zadatak, odnosno premalo suradnika u nekom timu ako je timski zadatak, preopterećenost radnika radnim zadaćama, prevelika količina zadataka u nekoj jedinici vremena i tako dalje. Druga skupina su međuljudski odnosi; loši odnosi sa suradnicima, koji su česta pojava u kolektivima u kojima se ne ulaže u edukaciju radnika o važnosti participiranja rada u grupi, stalna potreba da se natječemo sa drugima, tko će bolje, tko će više i da se možda na taj način dopadnemo šefu i nadređenom, zatim nedostatak podrške od drugih radnika s kojima smo okruženi ili od nadređenih ili nedostatak samostalnosti u radu. Znači, u toj drugoj skupini činitelja su sve činitelji koji proizlaze iz međuljudskih odnosa. Dakle, jedno su sami zahtjevi rada, drugo su odnosi na radnome mjestu i to su nekako dvije skupine činitelja u koje možemo onako, što bi se reklo, strpati manje-više sve stresne činitelje radne sredine.

VODITELJ: Vjerujem da veliku ulogu kod tih sređivanja, u biti tih međuljudskih odnosa, ima nešto što je sad sve popularnije kod nas, a to je taj "team building". Koliko on može biti dobar u takvim situacijama, da se izgrade nekakvi zdraviji odnosi između pojedinaca, odnosno između suradnika?

GOST: Pa smisao "team buildinga" je da se kroz neformalna druženja radnika, dakle kroz neformalne situacije, gdje ne postoji ta stroga hijerarhija i taj odnos podređenog – nadređenog, izdefiniraju čim bolje odnosi među ljudima, općenito međuljudski odnosi, da se razvije komunikacija, da se vježbaju komunikacijske vještine, a ideja je ako se to onda učini puno lakše u jednim neformalnim okolnostima (na nekakvom raftingu ili nekakvom druženju uz roštilj, na izletu ili već kako to koji poslodavac posloži ili organizira) da će se onda ti bolji međuljudski odnosi nekako pretočiti i na radno mjesto. Znači da će se ti pozitivni efekti tog neformalnog druženja i zbližavanja, da tako pojednostavimo, među radnicima i među radnicima i njihovim nadređenima, pretočiti i na radno mjesto i da će onda izostati sve opasnosti koje proizlaze iz loših međuljudskih odnosa. To je smisao team buildinga, ali taj team building se ne može svesti samo na jednokratno druženje uz roštilj ili na nekakav jednokratni odlazak na rafting i onda više ništa, nego to ustvari treba biti sustavna briga poslodavca o međuljudskim odnosima na radnom mjestu. Radnici trebaju znati da to nije cilj takvog jednog takvog izleta nešto drugo, već je usmjereno osnaživanju njihovih međuljudskih odnosa te je za očekivati da će se reflektirati pozitivno i na odnose u toj formalnoj, profesionalnoj situaciji na radnom mjestu.

VODITELJ: Evo kad pričamo o stresu na radnom mjestu, vrlo teško je izbjeći i taj mobing. Pa onda recite nam nešto i o tome. Kažu, evo ovdje u publikaciji stoji "Psihički teror na radnom mjestu", odnosno na engleskom "Mobbing".

GOST: Da, to je engleska riječ koja nekako nema našu inačicu, uvriježila se kao mnoge strane riječi, ljudi već poprilično dobro znaju na što se to odnosi. "Mobbing" – može ta jedna riječ zamijeniti tom jednom našom sintagmom kao psihički teror na radnom mjestu, odnosi se na neprijateljsku i neetičnu situaciju u kojoj bude izložen jedan radnik od strane drugog radnika. Obično i najčešće se nekako u svakodnevnom razgovoru i razumijevanju mobingom smatra situacija gdje nekakav šef nadređeni maltretira radnik, znači svog podređenog, što je i najčešći oblik mobinga, međutim, treba naglasiti da postoji i obrnuta dinamika. Postoje situacije gdje podređeni na neki način maltretiraju svoje nadređene. Na različite načine mogu na njih vršiti pritisak, različitim ucjenama, stalnim traženjem da se promijene radni zadaci, izbjegavanjem izvršavanja radnih zadataka, izbjegavanjem podnošenja izvješća... Dakle, sve one situacije koje se ne mogu možda svesti na kršenje pravila u radnom odnosu, dakle ne može im se dati neka opomena ili otkaz i to onda pojedini radnici u određenom broju situacija imaju tendenciju da na taj način maltretiraju svoje nadređene. To je također mobing, samo se o njemu možda manje priča. Više je prisutan pa se onda o njemu i više priča, ovaj mobing, odnosno ovaj teror koji se događa, naravno u određenom broju slučajeva, ne uvijek i ne svugdje i ne u svim radnim situacijama, ali tamo gdje se događa najčešće u tom smjeru koji ide od nadređenog prema podređenom. Tipično ponašanje takvog jednog zlostavljača su, evo kao što i sama publikacija ova naša kaže, onemogućavanje iznošenja mišljenja gdje onda nadređeni ne da radniku da kaže svoje mišljenje, nego mora uvijek biti onako kako kaže šef, onemogućavanje socijalnih kontakata, znači zabrana da se radnik druži sa drugim radnicima, mora stalno biti izoliran u svojoj nekoj prostoriji, ne smije i na pauze ići kad ide netko drugi i tako, narušavanje osobnog ugleda nekakvim ponižavanjima, davanjem poslova ispod razine stručnosti, otežavanjem radne situacije, činjenjem svega što je moguće kako bi radniku bilo čim teže na poslu, gdje radnik dobije ono minimalno da se ne može žaliti, a ustvari se vidi da ostali imaju više i bolje uvjete, a ovaj radnik baš je nekako u situaciji da ima lošije uvjete ili dovođenje u neku situaciju gdje je direktno ugroženo zdravlje radnika, bilo mentalno, bilo tjelesno zdravlje, da radnik radi stalno na propuhu ili nema adekvatnu odjeću ili obuću za rad na siguran način, dakle zaštitnu odjeću, obuću ili razina osvjetljenja, preniska u prostoriji pa radnik napreže vid i ugrožava svoje zdravlje. Dakle, to su nekakve najtipičnije situacije. Ono što je važno kod mobinga, da mora, da bi se uopće taj mobing mogao smatrati mobingom i tim nekakvim terorom na radnom mjestu, eventualno da bi bio utuživ na sudu, nekakvom sudskom potencijalnom postupku, mora trajati kroz neko vrijeme. Znači nije dovoljno da se to dogodi jedanput, dva puta, nego mora trajati. Mora se vidjeti jasno i kontinuitet i stvarna namjera poslodavca da našteti tom radniku, odnosno šefa da maltretira tog radnika. Nije dovoljna jedna svađica ili nekakva uvreda ili jedna situacija ili čak dvije, tri. Mora trajati duže u vremenu, višekratno da bi se onda vidjelo da je taj radnik dugotrajno izložen takvom stresu na radnom mjestu, koji za posljedicu ima ostvariti neprijateljsku situaciju na radnom mjestu, a u podlozi je ustvari jedan neprijateljski nastup onog drugog prema njemu, bio to nadređeni, bio to podređeni. Mobingu može biti izložen radnik od drugog radnika na istoj razini stručnosti, ne moramo biti ni podređeni ni nadređeni. Netko tko radi s njim, recimo, nas dvojica radimo isti tip zadatka, a ovaj drugi zabušava i mene stavlja u situaciju da moram i za njega i onda se izlažem svim rizicima i po svoje zdravlje i on baš neće, a ja baš moram, kako bismo imali zajednički nekakav radni učinak. To je isto jedna situacija koja, znači ako se to radi s namjerom da se našteti ovom drugom onda se može podvesti u kategoriju mobinga. Ali kažem, mora postojati zla namjera od jedne osobe prema drugoj i mora trajati određeno duže vrijeme i uključivati čitav niz simptoma, znači nije baš to tako jednostavno na sud doći i reći "Onaj me tamo maltretira, ne voli me" zato što mi je dva puta rekao da sam ovakav ili onakav, nego mora biti kontinuitet. Evo to sad naglašavam kako bi se ljudi, kako bi slušatelji osvijestili važnost da prepoznaju taj mobing kao jedan sustavan teror na radnom mjestu, a ne jednokratnu neugodnu situaciju kojoj je možda radnik izložen.

VODITELJ: Koji je onda taj prvi korak koji bi trebala uzeti osoba, odnosno poduzeti, osoba koja smatra da netko vrši nad njom teror na radnom mjestu? Kome se zapravo obratiti? Tko je nadležan za takve nekakve situacije?

GOST: Uvijek je najbolje sve međuljudske situacije, pa i narušene međuljudske situacije, rješavati kroz razgovor, dogovor i suradnju. Znači možemo reći tom svom suradniku, nadređenom, šefu da smo izloženi nekakvim neprijateljskim akcijama od strane tog i tog radnika ili od strane njega ako se njemu obraćamo i pokušati to riješiti razgovorom, reći da se ne osjećamo dobro u takvoj situaciji, da vidimo da je došlo do nekakve promjene koja onda ima nekakav negativni predznak, međutim ako se takvo stanje nastavi onda se treba obratiti sljedećem nadređenom. I nekakav šef i poslovođa ima svog nekog nadređenog, kojem onda trebamo reći da smo pokušali to riješiti sa osobom od koje smo "zlostavljani" ili terorizirani na radnom mjestu i da očekujemo da to ta nadređena osoba sa ovim riješi. Ako i tu ne dođe do nikakvih pomaka, ako slijedimo hijerarhiju i dođemo do kraja i iscrpimo sve mogućnosti onda nam uvijek ostaje mogućnost da potražimo zaštitu na sudu. Međutim, na sudu će očekivati od nas da objasnimo da li smo poduzeli sve što možemo da to riješimo na radnom mjestu. Znači, ne treba odmah trčati na sud i tu izgubiti možda nekakvu mogućnost da tu dobijemo taj neki sudski postupak i onda se vratimo u tu istu sredinu, gdje svi znaju da smo izgubili i gdje će taj teror biti onda još izraženiji. Treba slijediti taj nekakav slijed aktivnosti i čim osjetimo da je to nekakav neprijateljski čin, treba odmah na njega reagirati. Ne čekati da se to ponavlja i da bismo mogli reći da smo izloženi mobingu, nego svaki puta kad osjetimo da smo izloženi nekoj neprijateljskoj situaciji treba reagirati, treba upozoriti, treba skrenuti pažnju onoj osobi koja takvu neprijateljsku nakanu iskazuje, da time nismo zadovoljni, da time zadire u naš osobni prostor ili već što nas tišti i muči jer kasnije kada budemo tražili dodatnu zaštitu, mi u tome imamo pokriće da smo od prvog dana pokušavali to promijeniti, ali eto nije uspjelo, pa smo sada u situaciji u kojoj jesmo. Svatko će onog svojeg pitati "Jesi nešto učinio?", ako kažete "Nisam", e onda će reći "Zašto nisi razgovarao, možda si mogao jednim razgovorom to riješiti". Dakle, ići postepeno i boriti se za svoja prava. Nasilnici obično kad vide da se ne bojimo, općenito u životu to vrijedi, najčešće, da se ne bojimo, da se zauzimamo sami za sebe, da smo se spremni zaštititi, onda obično sa nasiljem prestaju. Osim u nekim ekstremnim situacijama gdje nasilnik onda može učiniti one najgore stvari koje može, ali takvih je situacija najmanje. Obično je nasilje među ljudima u njavećoj mjeri suptilno, jedva primjetno i u takvim situacijama ako pokažemo, što bi se po narodski reklo "zube", ako pokažemo da se ne bojimo i da smo se spremni boriti za svoja prava, ne na način da smo i mi nasilni, nego da se borimo protiv toga da to nasilje stane i taj teror da prestane, obično se nasilnik povuče. To je nekako najbolji put i najbolji recept, a onda slijediti sve ove korake prema vrhu hijerarhije, eventualno u konačnici se može zatražiti pravna pomoć ako sve što smo poduzeli nije urodilo plodom.

VODITELJ: Profesore Brlas, mislim da smo vrlo lijepo predstavili ovu vašu publikaciju. Možda još nešto što vas nisam pitala, a htjeli biste reći našim slušateljima za sam kraj emisije...

GOST: Pa evo, ja bih rekao da je ova publikacija dostupna na Web stranici Zavoda za javno zdravstvo Sveti Rok Virovitičko – podravske županije i svi koji žele mogu je pregledati i mogu je na taj način koristiti, a možda da pozovemo poslodavce, tvrtke, firme, institucije na suradnju sa našim Zavodom za javno zdravstvo. Mi smo spremni, kroz određeni oblik suradnje i u dogovoru sa tvrtkama, firmama, institucijama, u određenom aranžmanu i omogućiti da svaki radnik ima ovakvu jednu publikaciju, ali to je onda stvar dogovora između našeg Zavoda za javno zdravstvo i te određene tvrtke. Mislimo da bi ovakva jedna publikacija, odnosno ova publikacija koja je jedinstvena, koja je ustvari jedan vodič za samopomoć, za svakodnevnu samopomoć radnicima na radnom mjestu, da bi bila od velike pomoći, kako radnicima da sačuvaju svoje mentalno zdravlje, ali ono što možda nismo dovoljno naglasili, u interesu je i poslodavcima jer radnik koji je pod stresom i kojem je narušeno mentalno, pa i tjelesno zdravlje, nije produktivan radnik. Znači u interesu je poslodavca, u interesu je menadžmenta neke tvrtke da mu radnici nisu pod stresom jer radnik koji je pod stresom radi manje, manje je radno učinkovit i radi manje kvalitetno, radi puno škart proizvoda, a izlaže se opasnostima da se i ozlijedi na radu. Osim toga, dugotrajna izloženost stresu vodi radnika najčešće na bolovanje, a onda je poslodavac prisiljen ili rasporediti njegov posao na preostale radnike, što opet znači da su ostali radnici pod povećanim stresom jer je povećani opseg poslova, od ovog koji je na bolovanju, na njima ili mora uzeti nekoga na zamjenu, a taj koji je na zamjeni obično nije dovoljno vješt, obično ovaj nema dovoljno iskustva kao ovaj radnik koji mu je radio i dok on njega uvede u posao i dok postigne određenu razinu vještine i stručnosti već se ovaj drugi vrati s bolovanja...

VODITELJ: Prethodni će ozdraviti i vratiti se.

GOST: Tako je. Nije u interesu poslodavca da su mu radnici pod stresom i zato je cijela ova priča usmjerena kao pomoć i radnicima i njihovim poslodavcima, pa eto ovaj poziv na suradnju sa Zavodom za javno zdravstvo može bit ovako javan.

VODITELJ: Odlično! Evo ja publikaciju držim u ruci, ono što treba svakako spomenuti našim slušateljima da je ona vrlo zgodnog, džepnog formata, dakle uvijek je možete imati pored sebe i kad osjetite da nešto nije baš u najboljem redu slobodno lijepo otvorite, prolistajte, pronađite nekakav izlaz iz te situacije koja vam prouzrokuje stres i onda lijepo budite sretni i zadovoljni na svom radnom mjestu.

GOST: Evo da, mi imamo publikaciju ustvari u dva formata, samo da time i završim, dva džepna formata, oba su džepna formata. Ovaj manji džepni format je baš za radnika jer zaista stane u džep doslovno, a ovaj veći format, potpuno je ista publikacija, nešto malo veće džepnog formata je za poslodavce, za menadžment i tako dalje. To je jedna novina u izdavaštvu da se publikacija izdaje u dva različita formata, a ciljano i namjerno iz ovih razloga koje sam rekao. Meni je za nadati se da će ona biti zaista pomoć svima koji su, nažalost, pod stresom na svom radnom mjestu i da će barem neki elementi iz ove publikacije pomoći da se pronađe put i izlaz iz toga problema.

VODITELJ: Profesore Brlas, hvala Vam lijepo što ste izdvojili svoje vrijeme i došli kod nas u studio, nadam se, naravno i budućoj suradnji, da ćete nam doći svaki put kad Vas zovemo, do sad je barem bilo tako.

GOST: Evo naravno, u skladu s mogućnostima i raspoloživim vremenom, vrlo rado ću se odazvati. Hvala vama još jedanput na pozivu i pozdrav Vama i vašim slušateljima.

VODITELJ: Hvala Vam lijepo. Cijenjeni slušatelji, stigli smo do samog kraja emisije Živjeti zdravo. Lijepo vas i srdačno pozdravljamo i naravno, ostanite nam zdravo!