PITOMI RADIO

Vijesti

Živjeti zdravo 04.09.2016.

Gost emisije: Sanja Jergović – Lesić, prof. psih.

Urednica i voditeljica: Mateja Siladić

VODITELJ: Cijenjeni slušatelji, 11 je sati, prva je nedjelja u mjesecu rujnu, evo nas u još jednoj emisiji Živjeti zdravo. Obzirom da već sutra počinje nova školska godina 2016./2017. mi smo emisiju, naravno, odlučili posvetiti, kome drugome nego školarcima i to ne bilo kojim školarcima. Nakon ovih dugih ljetnih praznika šok će biti svoj školskoj djeci krenuti, ali najveći šok i najveće nekakvo iznenađenje, možda čak i nevjericu pokazivati će oni koji tek kreću u prvi razred. Povodom toga mi smo u našem studiju ugostili psihologinju iz osnovne škole Petra Preradovića, gospođu Sanju Jergović Lesić. Dobar Vam dan i dobro nam došli.

GOST: Dobar dan vama i slušateljima Pitomog radija.

VODITELJ: Jeste nam vi spremni za početak nove školske godine?

GOST: Pa, mogu reći da smo spremni. Dakle, jednako smo sretni i uzbuđeni mi u školi, jer svaka nova generacija donosi nam u školu nešto novo. Vjerujem da vi dragi roditelji i vi draga djeco jedva čekate novu školsku godinu, stoga je dobro da upoznamo vas roditelje i vas djecu što vas zapravo očekuje u idućoj školskoj godini.

VODITELJ: Ja se sjećam svog prvog dana škole, ja sam iščupala iz ormara baš najljepšu haljinicu koju sam mogla pronaći, zahtijevalaaa od mame da mi isplete deset pletenica najmanje na glavi kako bi ja bila baš lijepa taj prvi dan škole, ali na kraju to i nije baš tako ispalo jer je mama rekla "Znaš, ja ću ti ipak obući ono u čemu ćeš se ti osjećati najugodnije, dakle ne budemo ništa komplicirali, a i ne trebaš se puno zamarati s time kako ćeš izgledati nego s time kako će izgledati kada ti dođeš pred svoje prijatelje, pred svoj razred, kad kreneš upoznavati te sve svoje nove prijatelje... Pa koje su, onako, prve smjernice koje bi roditelj trebao dati svom djetetu tog prvog dana škole, recimo kad se obuku i spreme i sad to je to?

GOST: Obično je taj prvi dan u školi vrlo ležeran, bar što se tiče tih prvašića, kojima ćemo danas posvetiti malo više pažnje nego na ostale, priređuje im se priredba dobrodošlice. Bivši četvrtaši pripremaju priredbu za prvašiće, dočekuju ih drugi učenici pljeskom, to je vrlo ugodno, pozitivno, veselo iskustvo, a svakako i bez tog stresa na kojeg se ta djeca pripremaju. Što se tiče ovog što ste rekli da ste željeli deset pletenica i haljinicu, ja vjerujem da će i ove godine biti mala modna revija jer već su djevojčice i na preglede, one prve kontakte sa školom, dolazile onako dotjerane, kao male manekenke sa mnoštvo pletenica, nove haljinice i mašnice i sve je to onako bilo tip-top. Pa ja vjerujem da će to tako biti i prvi dan i mislim da im se u tome ne treba ništa uskratiti, da im se treba dozvoliti da onako, kako je njihova želja, provedu taj prvi dan u školi jer to je ipak jedno nezaboravno iskustvo jer se svi mi sjećamo tog prvog dana provedenog u školskim klupama.

VODITELJ: Znači, zasigurno će donijeti jednu veliku dozu vedrine, radosti i smijeha taj prvi dan kad oni stupaju u našu osnovnu školu.

GOST: Naravno, već samim tim dočekom dobrodošlice dočekati će ih naš ravnatelj, naša pedagoginja, evo stručna služba škole, naravno njihove učiteljice koje će ih svaka prozvati koja ide u njihov razred, ipak će to biti jedan svečani čin.

VODITELJ: Recite, tom svečanom činu mogu prisustvovati i roditelji ili? Jedno ili oboje?

GOST: Naravno da očekujemo da dođu i roditelji da nam se pridruže, bake, kume, svi su nam dobrodošli.

VODITELJ: Odlično! Krasno, evo ovo je stvarno jedna lijepa pozivnica, nemojte to propustiti. Dobro, idemo onda krenuti od onog samog starta, maloprije ste spomenuli ove preglede koje su dječica obavila, ne znam točno baš u kojim terminima jer ja više prvašića nemam...

GOST: To se sve odigravalo kroz neka 2-3 mjeseca. Počeli smo negdje krajem veljače i završili smo sredinom svibnja, tako da je bio jedan dosta velik period s obzirom da imamo poveći broj prvašića, uključujući naravno i naše područne škole.

VODITELJ: I ovo je krasna vijest.

GOST: Je. Naravno da je.

VODITELJ: Vi ste nam došli sa samim lijepim vijestima! Idemo reći onda, kako pripremiti dijete na taj prvi dan škole?

GOST: Kako pripremiti... Na što ste točno mislili?

VODITELJ: Pa mislila sam, u prvom redu, na to da će se dijete naći u jednoj sredini koja će njemu biti nepoznata, lica koja će mu možda biti nepoznata, a možda ako bude više sreće pa će to ipak biti ekipa iz vrtića, pa onda malo manje bude tu straha i toga svega. Što reći djetetu, "E gleda, ti sad ideš sutra u školu, tamo će..."?

GOST: Već kod samog ulaska u školu i same takve pripreme, možemo primjetiti vrlo različita ponašanja kod djece. Neka ulaze nasmijana, neka su radosna, neka izgledaju vrlo radoznalo, trčkaraju okolo, "Šta ti je ovo, šta ti je ono?" postavljaju pitanja, puna su očekivanja, vjerujem. Neka su, pak, zbunjena, a neka izgledaju sasvim ravnodušno, da ne kažem čak i preplašeno. Sve su to zapravo normalna ponašanja koja susrećemo svaki dan kod djece i kad, npr. uđu u nekakvi veliki dućan ili tamo gdje se nalazi puno ljudi, a ako do sada na nisu navikla naravno da im je to jedna normalna situacija. E sad, vrlo je bitno da dijete koje je spremno za početak školovanja ima pozitivan stav prema školi, raduje se tome kao dokazu svoje odraslosti. Taj stav trebamo podržavati kod djece jer on olakšava učenje i prihvaćanje obveza te savladavanje poteškoća. Ako sami roditelji nemate baš najsretnija sjećanja na školu, nemojte time opterećivati i obeshrabrivati svoje dijete. Imajte povjerenja u njega i u sebe. Učinite sve što je u vašoj moći da ta škola za njega postane mjesto na kojem će radosno, uporno i sa zanimanjem upoznati sebe i svoje okruženje. Dobro je da mu kažete da će u školi puno toga naučiti, da ga čekaju novi prijatelji, da će susresti neke svoje prijatelje iz vrtića ili iz susjedstva, da će se igrati, da će puno novih znanja steći i da je dobro da se osjeća sretno, odnosno da očekujemo od njega da bude zadovoljno u školi. Ako to slučajno nije, u svakom slučaju da nam to treba reći.

VODITELJ: Vjerujem da ono što zanima mnoge roditelje je ima li razlike između dugogodišnjih vrtićaraca i djece koja su samo pohađala malu školu, odnosno tu predškolsku grupu i ako ima razlike, kakva je razlika?

GOST: Pa na to pitanje moram reći da postoji određena razlika. Već samim tim da su djeca koja su duže vrijeme provela u vrtiću, to je nekoliko godina, priviknuta su na ona ponašanja zajedništva, jedne određene kohezije, empatije prema drugoj djeci, za razliku od ovih gdje se oni sastaju dva ili tri puta tjedno i gdje je to jedan kraći period gdje oni provedu u jednoj grupi vršnjaka. U nekim slučajevima naravno da i nema razlike, no međutim, pitali ste me da ili ne, ja ću vam otvoreno reći da postoji razlika.

VODITELJ: Znači ipak postoji.

GOST: Ipak postoji razlika i u onom izvršavanju nekakvih obaveza. Vrtićarci su ipak naviknuti ako svi sad idemo prati ruke, idemo prati ruke i to je nekako normalno, dok ovdje, ajmo reći, nekako malo su opušteniji u tome svemu.

VODITELJ: Nestašniji i opušteniji. Dobro, to svi očekuju od prvašića. Sad idemo odmah na te probleme koji bi se mogli javiti, što ne znači i da hoće, ali što ako dijete ne želi ići u školu ili se iz škole vrati tužan, potišten, a ne kako ga mi očekujemo da on nama dođe pun dojmova, pun priča... Što onda učiniti?

GOST: Pa u tim slučajevima najvjerojatnije se radi o strahu od odvajanja. Ja ne bih rekla da je to strah od škole ili od tih obaveza koje ih očekuju, jer ne znaju što ih očekuje, dakle, radi se o strahu od odvajanja od roditelja. Mnoga se djeca prvih dana ili tjedana mogu osjećati tjeskobno jer se susreću sa mnogo novih stvari odjednom. Vrlo je bitno pomoći djetetu tako što ćete mu reći da ste se i vi bojali kao mali i da ste taj strah prevladali s vremenom i jako ste zapravo zavoljeli školu. Isto tako, dobro je ne govoriti djetetu s početkom školske godine da ima puno nekakvih novih obaveza. Na primjer, nove vanškolske aktivnosti, nove obaveze vezane uz kućanstvo i slično. Potrebno je vrijeme prilagodbe i dopustiti djetetu da se navikne na novi raspored koji ga je snašao s početkom nove godine.

VODITELJ: Spomenuli ste sad taj nekakav period prilagodbe, da li postoji nekakvo vremensko ograničenje koje bi smo mogli reći "E sad,to je normalno, taj neki period prilagodbe" ili "E sad se je to malo razvuklo, to više ne bi trebalo tako ići, već se je on trebao uklopiti", on ili ona, nebitno...

GOST: Pa u nekakvim standardima ne možemo govoriti da to bude tjedan, dva, mjesec, dva. Postoji vam situacija gdje dijete krene najnormalnije u školu i najnormalnije mjesec dana ide, uredno se ujutro ustaje, s voljom, s veseljem ide u tu školu, no nakon mjesec dana ili nakon mjesec i pol dana nastaju problemi. E sad, treba vidjeti u čemu je taj uzrok, treba pronaći u čemu je taj uzrok i onda poraditi na tome. Zato i naša stručna služba škole, tu smo i za svaku takvu situaciju rado ćemo vam pomoći ukoliko budemo mogli kod vašeg djeteta. Razgovorom ili već nekim drugim metodama.

VODITELJ: Eto dragi roditelji, u sigurne ruke vaša dječica kreću. E sad ovako, neka djeca imaju ovakve prehrambene navike, neka imaju onakve prehrambene navike, pa sad kad oni dođu u školu budu se hranili u školi ili ne budu, vide nekakav jelovnik koji se njima ne sviđa, pa onda će možda roditelji doći u dilemu da li možda ipak dati djetetu da sa sobom ponese nekakav svoj obrok jutarnji?

GOST: Pa evo dragi roditelji, ja ću vas upozoriti i dati vam jedan koristan savjet. Vrlo često nam djeca dođu ujutro bez doručka. To nije dobro. Iako, naši prvašići, odnosno niži razredi jedu već u 9 sati, nakon drugog odmora. Mislim da je već dosta velik period prošao ako nisu jeli ništa ujutro, da to nije dobro. U svakom slučaju, treba doručkovati pa neka to bude nekakvo pecivo, nekakve pahuljice, nekakvo čokolino, bilo što, da dijete ipak ujutro ne dolazi u školu natašte. Doručak se ne smije zanemarivati. Dnevni unos hrane treba rasporediti na 4 ili 5 manjih obroka, a povrće i voće trebamo jesti svaki dan. Tijekom djetinjstva osobito je važno stvaranje pravilnih prehrambenih navika. Sami roditelji pružaju primjer svojoj djeci koja tako, najvećim dijelom, usvajaju navike. S prvim školskim zvonom sasvim sigurno mijenjaju se i te prehrambene navike djeteta. Glavni obroci često se konzumiraju u dugim vremenskim razmacima, pa je neobično važno osigurati školarcu hranjivu užinu. Kao što smo rekli, ujutro moramo svakako doručkovati, a onda i u našem školskom restoranu nije loše da dijete uzme taj obrok. Dnevni unos hrane treba rasporediti na 4 do 5 manjih obroka. To je bolje nego na 2 do tri velika. Ponavljam, doručak se ne smije preskakati zbog toga što je unos hrane tijekom odmora izrazito važan za koncentraciju i funkciju mozga pa samim time mislim da i taj obrok u restoranu našem u školi nije na odmet. Jer djeca ipak provedu, od pola 8 ako su ujutro, do 12, to je ipak jedan duži period za njih, pogotovo za ove male. Što se tiče prehrane u našem školskom restoranu, mislim da je dobra i da ne treba izbjegavati našu kuhinju jer većina djece ide i to je vrijeme gdje se oni ipak uče tim nekim prehrambenim navikama. Hrana je raznolika i unose u svoj organizam ono što je potrebno, a i treba dočekati podne kada idu kući i onda svi, naravno, idu u pekaru ili nešto, ali mislim da im taj jedan obrok može dobro doći.

VODITELJ: Mi smo već malo spomenuli kako odjenuti dijete taj prvi dan škole, rekli ste da očekujete da to bude jedna mala modna revija i neka nam bude, pa ćemo odmah prijeći na neko drugo pitanje. Živimo u dobu takvom kakvo je, svijet je postao globalno sijelo , oni već, ja bih se usudila reći, polu-informatički pismeni. Barem što se tiče igrica, što se tiče mobitela, tableta i slično. Što učiniti ako se dijete neće odvojiti od svog mobitela, od svog tableta prvi dan škole?

GOST: Pa što učiniti? Dakle, u školi postoje jasna pravila da se mobiteli, tableti i slično ne koriste za vrijeme nastave. Isto tako, prve dane u školu će djeca dolaziti, vjerujem, u pratnji roditelja ili baka i djedova ili već netko tko bude u mogućnosti, tako da mu zapravo ti mobiteli ne trebaju. Postoji točan raspore, znači, zna se kada škola počinje i kada škola završava i u međuvremenu niti imaju prostora, niti imaju potrebe da bi se sa mobitelima koristili ni tijekom sata, a još manje preko odmora jer imaju svoje vršnjake i postoje druge aktivnosti sa kojima se mogu baviti.

VODITELJ: Neka se lijepo onda pod odmorima igraju...

GOST: Naravno.

VODITELJ: Neka upoznaju malo tu učionicu. Svašta učiteljice lijepo poslože za te prvašiće na panoe, pa to bude baš krasno za vidjeti.

GOST: Da, da, mogu reći da su pripreme u punom jeku, izrezuju se različite aplikacije, slova i koješta, tako da će sve biti spremno za prvi dan škole.

VODITELJ: Bravo! Odlično! Idemo sada na one probleme, dosta često sam imala priliku čuti da se roditelji s tim bore, kako objasniti djetetu koje je do sada u vrtiću trčkaralo ili ako nije išlo u vrtić onda se kod kuće igralo i vozilo role i bicikle i vamo – tamo i reći mu "Vidiš sad 45 minuta moraš sjediti na ovoj stolici, slušat' što ti učiteljica priča i surađivati pri tome". Što ako se tu dese problemi, koncentracija, ako je dijete nemirno u klupi, neće sjedit, ne može se nikako prilagoditi, bude mu dosadno... Kako se onda to rješava?

GOST: Kako se to rješava? Pa evo, isto da kažem da nekakvog recepta kod roditelja nema, ali zato su tu naše učiteljice koje motiviraju učenike tijekom nastave, koja nije samo, pogotovo u prvim razredima, samo sjedi i slušaj. Postoje tu i fizičke aktivnosti tijekom nastave koje će malo razbiti tu, neću reći monotoniju, ali vi ste na taj način nastupili da je to monotono.

VODITELJ: Bojim se da bi djeca to tako mogla doživjeti, ne svi, ali neki. Imala sam prijašnjih iskustava gdje sam razgovarala sa prijateljicama "Pa da, pa njemu ti je problem sjediti, zamisli 45 minuta mora biti miran, neizvedivo".

GOST: Ne mora biti miran. Može pobrisati ploču, baciti određene papire u koš, prošetati se, a i različite su tu aktivnosti kojima učiteljice rješavaju taj problem uspješno.

VODITELJ: Odlično, baš imate odgovor na sve!

GOST: Da! (smijeh)

VODITELJ: Čula sam i za jedan slučaj gdje su roditelji, vjerujem da toga ima više, međutim, eto ja sam čula za taj jedan, gdje su roditelji tražili da dijete sa šest godina već krene u školu, a oni drugi koji kažu "A ne, nek' mi još ostane godinu dana doma, još je on mali, još je on zaigran, nije on još spreman za školu". Kakvo je vaše stajalište, bolje prije ili kasnije? Ili je to ovisno i individualno o djetetu?

GOST: Ja ću reći da je to individualno o svakom djetetu, zato postoje određene tehnike i određeni pregledi za školu, gdje ustanovljujemo tu socio-emocionalnu zrelost za školu, tako da neko dijete je sa 6 spremnije nego neko dijete sa 7 i pol godina, nema pravila. Zato postoje sve te predradnje koje roditelji prolaze i nekoliko puta prođu, nekad čak postoje neka dodatna ispitivanja, dodatne provjere, da li kod drugih stručnjaka ili kod psihologa, logopeda ili nešto, tako da onda uzimajući u obzir sve to donosimo mišljenje o procjeni zrelosti za školu.

VODITELJ: I sad naravno, kad se krene u školu, možda ne baš prvi tjedan, ali drugi tjedan mogle bi tu biti i zadaćice. Da li bi roditelj trebao aktivno sudjelovati u svakodnevnom radu s djetetom i koliko, do koje mjere?

GOST: Pa ovako, nekako u prvom razredu svakako očekujemo da se roditelji posvete djetetu, pogotovo u tim prvim njihovim pokušajima domaćih zadaća, iako mislim da je toga bilo i u vrtiću, da su imali tih domaćih zadaća, ali škola je ipak nešto drugo. Postoje točna pravila kako se pišu te zadaće, učiteljica dobro objasni i roditeljima i djeci i onda tu nekad više problema imaju roditelji nego djeca. "Nisi dobro napisao", "Jesi dobro napisao", "Smiješ brisati", "Ne smiješ brisati", što je bolje, "List ću ti otkinuti ili ću ti pobrisati",... Dakle, sve je to dio te jedne prilagodbe jer kako znamo, cijelo prvo polugodište je zapravo jedna prilagodba na taj prvi razred i kako se uče djeca, uče se i roditelji. U svakom slučaju, preporučujem da se roditelji uključe u pisanje domaće zadaće, ali to ne znači da oni pišu domaću zadaću i da oni govore točne odgovore nego skupa sa djetetom, da ga motiviraju i pomažu mu pri tome gdje će dijete trebati donijeti određeni odgovor i napisati, a oni će samo biti tu i regulirati to da li je točno ili nije točno i poticati ga da to bude dobro.

VODITELJ: A onda kasnije "Kad završiš zadaću, donesi mi na pregled".

GOST: A to već malo možda kasnije. (smijeh)

VODITELJ: Malo kasnije. Treba vremena, strpljenja...

GOST: Vrlo je bitno da se te radne navike stvore, tako da je dobro da se sa djetetom unaprijed, već prve dane škole dogovorimo kad će se pisati domaće zadaće, da se nađe jedno određeno mjesto gdje će dijete imati mir i gdje će biti njegov kutak za pisanje domaće zadaće i, ajmo reći, školski kutak.

VODITELJ: Krasno. A što ako nam dijete dolazi kući uplakano, žali se da mu je gradivo preteško, da ne stigne, da još uvijek ima nekakvu odbojnost prema tim obavezama koje su ga stigle. Kako ga onda utješiti, što mu reći, kako mu pomoći?

GOST: Već smo rekli da se u prvom razredu sa ocjenjivanjem počinje u drugom polugodištu, dok je prvo polugodište praćenje i uvođenje djeteta u školski život kroz igru i rad. Dobro je na vrijeme upoznati dijete s činjenicom da će ga u školi ocjenjivati. Posebno treba naglasiti da njegova uspješnost u školi neće utjecati na našu ljubav prema njemu, ali isto tako mu pokažite da vježbanjem neke aktivnosti može napredovati u njoj i postati sve bolje, da je vrijedno truditi se. Vrlo je bitno da početkom školske godine kažete djetetu da neće uvijek uspjeti, da ne doživi taj neuspjeh strašno. Svi mi u životu, ne samo u školi, imamo uspone i padove, pa tako isto i dijete, ali da to nije ništa strašno, da će svojom većom aktivnosti, svojim trudom dostići to u čemu je možda doživjelo neuspjeh. U svakom slučaju, treba ga ohrabrivati i poticati na daljnji rad i uspjeh će onda, vjerujem, doći.

VODITELJ: Znamo da su djeca u toj dobi spužvice male koje upijaju i svašta ih zanima i sve bi voljeli znati, pa onda dođu ponude nekakvih izvannastavnih aktivnosti. Da li s početkom škole dijete i upisati na neke izvanškolske aktivnosti? Kako biti siguran da ga nismo možda preopteretili?

GOST: Mi već sada dijete, dok dolazi u školu, možda smo primjetili da dijete već ima nekakve interese za neke druge aktivnosti. Pa eto, vidim da u Pitomači ima mala glazbena radionica gdje je dosta djece uključeno, pa ne znam jel' u vrtiću postoji škola stranih jezika, da se uči engleski, sve je to što djecu interesira. Već sada možemo vidjeti da li je to to, da li dijete na to ide s nekakvim veseljem, da je radosno da ide ili odbija ako treba ići na to pjevanje ili dječju igraonicu ili na engleski ili nešto. Polaskom u prvi razred naravno da su te obaveze veće. Nije loše uključiti se u vannastavne aktivnosti ako dijete to voli. Ako su i dvije aktivnosti, ako dijete voli, onda to nije previše. Može biti i jedna aktivnost, ako dijete ide sa grčom u želucu, ako ide sa plačem, to onda nije dobro. Ja bi rekla da te vannastavne aktivnosti, ako ih ima više da je dobro ako dijete ide s veseljem, ako voli, a ako ne voli, onda mu to treba... Nije dobro ni da mu svakih par mjeseci mijenjamo te aktivnosti, to isto nije nekakvo sretno rješenje, ali, otprilike, naravno da se djeca moraju pornaći u onom što vole jer nije samo škola koja nam je ta, ajmo reći, mora biti.

VODITELJ: I ono što vjerujem zanima puno roditelja, trebaju li djeca znati čitati prije škole?

GOST: Da, to je pitanje koje smo vrlo često dobili pri ovim pregledima. Djetetu ako ne zna čitati, to neće predstavljati poteškoće. U razredu se primjenjuje takozvani individualizirani pristup djeci koja su već savladala gradivo omogućuje rad s drugim složenijim sadržajima. Znači, ako dijete nije čitač, ali je vrlo dobro da ima razvijenu glasovnu analizu i sintezu, o tome sam dosta govorila roditeljima pri pregledu, da može čuti slovo, da može u slogovima nešto ponoviti, da može razdvojiti riječi na slova i tako dalje. Cijelo polugodište ili gotovo cijela godina se uče ta slova i sva djeca će savladati to čitanje i pisanje. Neki malo prije, neki malo kasnije. No, međutim, to je zapravo zadatak prvog razreda.

VODITELJ: Da se dijete nauči čitati.

GOST: Da se dijete dobro nauči čitati, naravno. Jer to je ipak osnova svega, da bi moglo i računati, da bi moglo rješavati problemske zadatke, da bi moglo pročitati pitanje u testu iz prirode, vjeronauka ili jezika, moramo znati čitati ipak je to abeceda svega.

VODITELJ: Da bi moglo za Valentinovo pročitati pismo koje je dobio od simpatije isto treba znati čitati.

GOST: I to naravno. Do tada su oni već mali maheri.

VODITELJ: Bravo, odlično! Kako se postaviti ako je djetetu gradivo preteško? Ono osjeća da se nije uklopilo, da je sve to za njega možda previše. Čarobna formula, vjerujem, ne postoji.

GOST: Pa, čarobna formula ne postoji, ali kako sam rekla, postoji taj individualizirani pristup, gdje se učiteljica može prilagoditi sposobnostima tog djeteta.

VODITELJ: Da li djetetu treba ukidati neke ranije navike i igre nauštrb novih školskih obaveza?

GOST: Ja mislim da ne treba jer dijete provede u školi manje vremena nego što je provelo u vrtiću do sada, a igra je potreba djeteta i dijete se treba igrati, kao što treba jesti, piti vodu, tako se dijete treba i igrati. Nisam za to "nauštrb nečega". Ta zadaća nije tolika da dijete ne bi imalo vremena se svaki dan poigrati, bilo samo, bilo u društvu djece, bilo na ulici, bilo doma uz svoju braću i sestre.

VODITELJ: Vjerujem, obzirom da su praznici, pa onda djeca ostanu malo duže budna, posebice ako su i roditelji na godišnjim odmorima, možda bi sad već lagano trebalo pripremati ih na to nekakvo ranije spavanje. Pa koje je to optimalno vrijeme odlaska u krevet za te naše male prvašiće?

GOST: Dobro ste me pitali, to je bila jedna od tema o kojoj je vrijedno govoriti, s obzirom da znamo da naša djeca u današnje vrijeme kasno idu spavati, ali pod praznicima mogu puno duže spavati ujutro. S obzirom da kreće škola, prva smjena je putnička smjena koja kreće u 7:30. Bilo bi dobro da djecu upozorimo da idu ranije u krevet jer drugi dan je ustajanje vrlo rano i onda im je teško pratiti cijelu nastavu. Prvi dan će biti ležerniji, ali već od utorka se ide u punoj satnici.

VODITELJ: Dobro, to bi bilo 9, pola 10, 10 zadnje, ili?

GOST: Pa gledajte, to sad ovisi o dobu djeteta, ali u svakom slučaju mislim da je 10 ono nekakvo zadnje vrijeme gdje bi trebali, ako se dižemo ujutro u 6, pola 7, da nam nekakvih 8 sati spavanja treba. Svima.

VODITELJ: Slažem se s Vama. Kad krene dijete u taj prvi razred, može li roditelj u nekakvoj najboljoj namjeri zapravo pogoršati situaciju? Što u toj situaciji kad vidi da je greška napravljena, što napraviti, od koga potražiti pomoć ako vidi da sam ne može?

GOST: Na što ste mislili konkretno? Na učenje ili?

VODITELJ: Normalno je da roditelj mora svoje dijete pratiti, ne prepustiti ga samo školi. On ga najbolje poznaje, mora ga i usmjeravati, ali možda, ne znam... postavi mu neko pitanje "Što je bilo u školi, kako je bilo u školi?" sada kad oni krenu sa ocjenjivanjem, "Eto, zašto si ti dobila 3 ili 4, a ona je dobila 5?" ili tako. Znamo mi roditelji nekad zabrljat' pošteno.

GOST: Pa znate, bome. (smijeh) Dakle, početno je pitanje bilo "Da li roditelji mogu pogoršati situaciju?". U svakom slučaju...

VODITELJ: U najboljoj namjeri.

GOST: U najboljoj namjeri, naravno, ali samim tim pitanjima "ovaj je dobio ovol'ko, onaj je dobio onol'ko" pravimo preveliko očekivanje od svojeg djeteta. Ne treba mu stvarati pritisak. Kod djece treba, prije svega, stvarati osjećaj odgovornosti, razvijati njegove navike, a onda u skladu sa njegovim sposobnostima koje su takve kakve jesu, to već znamo od ranije, možemo očekivati određeni uspjeh. Ono što bih upozorila drage roditelje, ono kad ste rekli "Ovaj je dobio ovoliko, onaj je dobio onoliko" – koje je pitanje koje postavite djetetu kad dođe doma?

VODITELJ: Kako je bilo u školi?

GOST: Aha! "Kako je bilo u školi?", što dobijete za odgovor?

VODITELJ: "Pa dobro. Pisali smo test. Dobio sam 4." i onda ja pitam "A koliko je dobio Borna?" - "5."

GOST: To je to. Da li je ikad bilo pitanje "Kako si se danas osjećao u školi"?

VODITELJ: Moram priznati da ne.

GOST: Probajte. Probajte. Mislim da je taj dio puno bitniji od onog "Koliko si dobio u školi?". Prvo je bio odgovor "Dobro.", onda vi ste uporni roditelj pa kažete "Koliko si dobio?", ali koliko puta se desilo "Dobro je bilo." - "Jel' bilo šta?" - "Ništa nije bilo" i s tim razgovor završava. Eventualno dobijete odgovor "Bio je grah u školi"...

VODITELJ: Tako je. (smijeh)

GOST: Onda ti pitaš "Jel bio dobar?". - "Pa je" ili "Nije" ili nešto. Ono na što bih upozorila roditelje, dala im ovako jedan savjet, pitajte dijete kako se osjećalo u školi. Mislim da je to vrlo bitno jer sam taj osjećaj zadovoljstva, nezadovoljstva, tu ćete dobiti odgovore koji će vas uputiti na ono dalje ako dijete nije zadovoljno sa školom pa onda možemo poraditi na tome dalje. Ako je zadovoljno, super. Onda ćeš ga pitati jel' bila kakva ocjena. E onda je to to. Mislim da taj dio emocionalni, da na tome moramo i mi roditelji malo više poraditi da bi nam djeca bila veselija, vedrija i da nije ono da sad s grčom u želucu već ide doma "Evo sad će me opet pitat' koliko sam dobila, pa ja sam baš dobila..., tu nisam baš nešto..., šta da joj kažem...".

VODITELJ: Posebno su zanimljive familije gdje su još i baka i deda u kući, pa onda baka i deda pitaju prvi, pa onda kad dijete dođe na kat pa mama pita druga, pa evo i tate, pa on pita treći i onda je dijete više van sebe.

GOST: Kako bi se vi osjećali...

VODITELJ: ...Isto.

GOST: ...kad bi vas pitali doma odmah "Kak' je bilo na poslu"?

VODITELJ: Isto.

GOST: Onda ti kažeš "Dobro", onda te pitaju dalje. Mislim, nije osjećaj baš tako dobar. A ovako, kad ga pitaš "Kako si se osjećao?", pa ipak ćeš dobit malo više tih nekakvih informacija.

VODITELJ: Evo, došli smo i do one, po meni najnajnajosjetljivije teme, a to je, dobro još u prvom razredu toga nema, ali u kasnijim višim razredima nažalost, sve više ima tog nekakvog nasilja među vršnjacima, rugaju se "Eto, kako si se danas obukao", "Obukao si bakine čarape" ili slično. Kako djetetu objasniti da je on dobar i baš takav kakav je i da se ne treba mijenjati i da ga to zapravo ne treba pogađati i kako učiniti da se to dijete uklopi da to bude najbezbolnije po njega ako se nađe u takvoj nekakvoj situaciji?

GOST: Dakle, u školi se puno govori o nasilju. I na satovima razrednika i postoje školski preventivni programi koji tijekom cijele školske godine ukazuju na takva ponašanja. Ukoliko se to dogodi vašem djetetu, neka se obrati svojoj učiteljici, svojem razredniku i onda ćemo poduzeti mjere ili ono što je već potrebno, što se radi u takvim situacijama.

VODITELJ: Nekakve daljnje korake.

GOST: Nekakve daljnje korake, da. Treba razgovarati sa djetetom o tom problemu, ne treba bježati od takve situacije, jer što je to duži period za dijete je to veća stresna situacija i nastaju emocionalni problemi. Dijete se boji ići u školu, osjeća strah, školski uspjeh mu se može pogoršati, a sve su to situacije kada mi možemo pomoći djetetu, samo ako na vrijeme dođemo do određene informacije.

VODITELJ: Znači sve što trebate, dragi roditelji, je na svojem djetetu primjetiti da nešto nije u redu i razgovarati, razgovarati, razgovarati.

GOST: Naravno, evo to je ključ svega.

VODITELJ: Odlično. E idemo sada na one male, one male lumene. Pa što sad ako mi mislimo da je naše dijete jako darovito i da će njemu u prvom razredu zapravo biti dosadno u školi? Ima mama koje kažu "Joj, pa on ti čita, on ti piše, on ti, ... Ja ne znam šta će on u prvom razredu raditi".

GOST: Preskočiti prvi, pa ići u drugi, ako je to rješenje.

VODITELJ: (smijeh)

GOST: Da, da, onda ipak to nije tako.

VODITELJ: Jel' da?

GOST: Dakle, postoje različite vannastavne aktivnosti o kojima smo razgovarali, gdje možemo dijete na strani jezik, u glazbenu igraonicu, na nekakvu likovnu radionicu, ...

VODITELJ: Pa malo športa...

GOST: ... pa malo športa, pa tu je već svaki dan nekakva dodatna aktivnost, a što se tiče ovog, vjerujte mi, tijekom prvog polugodišta te neke sposobnosti se onako dosta izjednače, a i naše učiteljice su spremne za nekakve dodatne sadržaje tako da djeci uvijek mogu, ako vide da je ono u nečemu posebno darovito, pripremaju se posebni listići, posebne nekakve igrice ili nešto, gdje će to dijete zaokupiti sa tim sadržajima da im ne bude dosadno, a vjerujte da postoje takvi sadržaji, gdje onda dođu do toga da ipak ne znaju baš sve onako sve kako mislimo.

VODITELJ: Znači samo treba pred njih postaviti nove izazove?

GOST: Nove izazove i da su u tome ustrajni, ali je isto problem kada ta djeca dobiju takve sadržaje pa kad vide da to nije baš tako lagano kao ono na početku, vrlo lako odustaju. E onda treba biti uporan i dosljedan u tome da riješe i dalje, pa mu sutradan više neće biti dosadno.

VODITELJ: Krasno. Gospođo Sanja, ja sam ispucala sva pitanja koja sam pripremila za vas. Ako još nešto želite dodati, slobodno to učinite, vremena imamo.

GOST: Ja bih samo zaželjela sretan početak školske godine dragoj djeci i naravno, njihovim roditeljima. Želim da se osjećaju dobro u školi i da budu sretni i veseli.

VODITELJ: Hvala Vam lijepo još jednom, što ste izdvojili svoje slobodno vrijeme kako biste došli u naš studio.

GOST: Hvala i Vama i lijep pozdrav.

VODITELJ: Evo ga, cijenjeni slušatelji, dragi naši roditelji, još draži naši mali prvašići, došli smo do kraja naše emisije Živjeti zdravo koja je ovog puta bila posvećena upravo vama, dragi prvašići. Ja sam Mateja Siladić, tehnički realizator emisije Ivan Živko. Srdačno vas pozdravljamo i ostanite nam zdravo!